Nedaleke 92. godine sam rekao čuvajte pjesme to je sve što će vam ostati. Na moju veliku žalost bio sam potpuno u pravu. Naša rodna Posavina svela se na samo dvije i to nepotpune općine Odžak i Orašje.
Od velike većine koja se morala povući u Hrvatsku, Austriju, Njemačku, Švicarsku i druge zemlje vratila se jedna trećina.
Ostali su našli zaposlenja pa izbjegličke pretvorili u radne vize. Razlog moga pisanja nisu izbjeglice niti povratnici, nego što nam je ostalo od Posavine. Posavina je vjekovima bila kolijevka šargije i violine. Nije bilo svadbe ni bilo kakvog veselja da Posavljaci nisu poveli kolo uz violinu i šargiju. Četvorak, vruđa, čarlama i ostala kola su dio naše tradicije.
Ta i mnoga druga kola se danas daleko više mogu čuti u zemljama širom Europe nego u našoj rodnoj Posavini. Što se desilo? Današnje pjesme koje se mogu čuti u našoj rodnoj Posavini nisu nikada prije pjevane. Danas nema našeg posavačkog kola. Šota je IN. Svadbe i veselja nam više liče svadbama Turaka, Uzbekistanaca ili Kazahstanaca.
Da sam kojim slučajem umro prije 30 godina, pa se danas probudio ne bi vjerovao da se ljudi u kratkom roku od ponosnih Hrvata promijeniše u kazahstance. Daleko od toga da sam protiv kulture istočnjaka. Samo želim naglasiti da to nije moje, nije naše. Katastrofalna pogreška ili namjera pojedinih HKUD-ova koji napišu slogan ,,ZATO ŠTO VOLIM SVOJE"!
Početno i oproštajno kolo svira se užičko. (SVOJE? Užičko? oprosti nisam znao?) Između najave i posljednjeg kola trešti šota, ljudi zaneseni od oduševljenja uhvaćeni kolektivnom amnezijom ne sjećaju se da su pet stotina godina bili robovi upravo tih kojima je šota isto što i nama četvorka kolo. Još sam živ nisam umro još me nešto veže za tu Posavinu. SJEĆANJA. Vratim se često u svoju Posavinu lijepu veselu punu violine i šargije prije nekih 30-40 godina.
Sjetim se Svilaja koji je netko kanalom bušćanicom podijelio na dva dijela. Bila je to samo katastarska podjela koja nije smetala Svilajce. Nije bilo kuće koja nije imala rodbinu u drugom selu. Tako su Lebići bili povezani s Terzićima, Ninkovićima, Mutapčićima, Matanovićima. Gudelji s Pravdićima, Kopačevićima itd. Sve te veze su bile rodbinske, povezane svadbama gdje nije bilo šote.
Bili su Svilajski zvuci, Antoš, Stijepo Ribčin, stjepića velika četvorka milijun ispjevanih pjesama. Sjećam se pazarića u Svilaju, legende Joze Jerkana Brašnjića koji je iz Potočana dolazio da veseli društvo, Marka Grgića Grge, Mate Duspare, Pavcana, Bajušić Ilije i mnogobrojnih drugih. Sada kad se približava 40 godina izbivanja iz Posavine izvorna pjesma je postala jedino sredsvo koje me vraća.
Vraća me u moj blatnjavi Svilaj kad sam trčao za starijim momcima slušajući izvorne pjesme. Nema tu mjesta raznim šotama. U mojim sjećanjima su kajde, kad se momci preko kola nadpjevavaju. U mojim sjećanjima zvonki zvuk Šargije, umiljati zvuk violine gromoviti glas Mirka Mutapčića koji bi svojim glasom i buru nadjačao.
Danas kad se vratim u Posavinu ponesem davno snimljene pjesme koje se više ne čuju našim sokacima. Uhvati me tuga, nemoć gdje su nestali lijepi dani šargije i violine. Ostali su u meni u mojim sjećanjima i nitko, nikakve šote ih ne mogu izbrisati. Danas kad više nismo sigurni, povratak ili ne Posavina ili Gastarbeiter, danas, kad sve prođe sjećanja ostaju.
Marko Lebić