Ožalošćena obitelj Mrvelj, draga rodbino, poštovani prijatelji i poznanici našega pokojnog Mirka.
Svaki rastanak od drage nam osobe je bolan i tužan, a kada se radi o rastanku zbog smrti, tada je bol tolika da ju ništa nemože ublažiti.
Mirkov odlazak sa ovoga svijeta je bolan osjećaj za sve nas, koji smo došli sa tugom na srcu ispratiti našega Mirka.
Neizlječiva i podmukla bolest sa kojom je se Mirko nešto vise od 3 godine nosio, živio je svakim danom da će svako sutra biti bolje i uvjek je bio probuđen sjajem, novim nadama i željama koje su bile okrenute budućnosti.
Kroz njegove oči je uvijek bilo vidljivo novo sutra, zato je ponekad nerado govorio o svojoj bolesti.
Sad kad su se oči našega Mirka sklopile, tako iznenada, tako brzo, tako prerano pitamo se jeli teret bio pretežak ili jednostavno Bog uzima najprije one dobro k sebi.
Ako je tako onda nam to može i mora biti utjeha kao i to da smo jedno vrijeme makar i tako kratko imali Mirka.
Dragi naš Mirko, toliko si se radovao sa svojom suprugom Kajom o povratku u svoj novosagrađeni dom u Barbarigu, na moru i umjesto oca Luke i majke Marice brinuti se o svemu što si svojim i svoje obitelji marljivim radom stekao.
Htjeli smo ti doći ove godine u posjet i radovati se zajedno sa tobom ali dragi Bog je htio nešto drugo, napustio si nas iznenada, pamtit ćemo te kao veselog dobroga tatu svojih sinova Luke, Tone i kćeri Marine, dragoga prijatelja i odvaznog uzornog domaćina, humanog , osjećajnog, zapravo dobroga čovjeka.
Uvjek si bio spreman da pomogneš, nikada te nećemo moći zaboraviti, ostatćeš živjeti u svima nama.
Tvoja baka Marija je jedne prilike dok si bio u bolnici u adventsko vrijeme izrekla lijepe božje riječi, ako u ovoj situaciji mogu da nas utješe.
„Ako živimo bogu živimo, ako umiremo bogu umiremo"
Smrt nije kad umreš, smrt je kada voliš nekog, a bez njega ostaješ, to boli više nego kad nestaješ jer sve u tebi umire a živ ostaješ.
Opraštamo se i rastajemo od tebe, drugačije nego prije i neka ti bude laka hrvatska gruda naš Mirko!
Anto Agatić - St. Gallen